Radovi
Slike i radovi, po serijama. Izaberite rad da ga vidite celog, sa podacima.
Fragmenti
Radovi serije „Fragmenti” bave se konceptom prostora kroz apstraktne forme.
Ispitivanje prostora bez materije daje važnost atmosferi radova kroz različite vrednosti boje, izražaja i kompozicije između crteža i slike, dok su delovi materije samo nagovešteni zbog povećanja manjih segmenata na veće formate i njihovog pojednostavljenja. Ideja pojednostavljenja započela je željom za pojednostavljenjem mnoštva koje je svuda oko nas i u životu i u umetnosti. Gužva, mnoštvo vizuelnih senzacija angažuje naše najdominantnije čulo – čulo vida, koje pribegava zoni smirenosti i čistoće. Veza između linije i površine samo nagoveštava jedan deo prostora i daje dovoljno jasnoće da se oko odmori i pronađe dublju simboliku u jednostavnosti.
Kompozicije
Tanki slojevi plave i zelene, kroz koje probija žuta, a preko njih luta linija kredom.
Protesti
Ljudi, gomila i ulica, naslikani istim gestom kao i njena apstrakcija.
Kolege
Polazište radova je portret, ali ne kao predstava spoljašnjeg izgleda, već kao prostor unutrašnjeg istraživanja.
Lik se postepeno razlaže, gubi svoju prepoznatljivost i prerasta u apstraktnu formu, čime proces slikanja postaje put od konkretne figure ka čistom emocionalnom zapisu. Deformisana lica, fragmentisani oblici i slojeviti kolorit svedoče o nestabilnosti identiteta i promenljivosti unutrašnjih stanja. Boja preuzima ulogu glavnog nosioca značenja – ona gradi tenziju, dinamiku i ritam slike, oslobađajući portret narativne funkcije. Kroz različite tehnike i formate, radovi uspostavljaju dijalog između figuralnog i apstraktnog, privatnog i univerzalnog, pozivajući posmatrača da ne traži lik, već doživljaj.
Vezom tragova
Kroz vez na tkanini istražuje tekstil kao medij umetničkog izražavanja, u kojem lični narativi i suptilni emocionalni sadržaji dobijaju materijalni oblik.
Prvi susret s mjestom ponekad je već obilježen pamćenjem, kao u slučaju Cavtata, koji se pojavljuje kao mjesto naslijeđenog sjećanja, ne toliko kao neposredno iskustvo, koliko kao slojevita memorijska konstrukcija, čija je povijest ispisana i u obiteljskim pričama autorice. Inspiracija djela započinje putovanjem u Cavtat, gradić u kojem su autoričina baka i njezina sestra blizanka kao djeca boravile u domu za ratnu siročad, mjestu koje danas postoji samo u fragmentima, ali i u sjećanjima koja su preživjela u pričama te se prenose kao oblik posredovanog pamćenja.
Sastavni dio rada postaju arhivski materijali poput bilježnica i fotografija koje je autorica, tijekom dugotrajnog istraživanja, pronašla. Iz jedne od takvih bilježnica, odnosno dnevnika, autorica izdvaja tekst pjesme kao tihe bilješke unutarnjeg svijeta te ga prenosi ručnim vezom, u originalnom rukopisu, na plahtu, dok odabrane arhivske fotografije otiskuje na jastučnice. Tim postupkom arhiv prestaje funkcionirati isključivo kao dokumentarni izvor te se transformira u afektivni i materijalni nositelj sjećanja. Tehnika veza, kao feministički kodirana praksa koja posjeduje snažnu simboličku vrijednost, nije odabrana slučajno. Izvezena posteljina, kao znak roditeljskog miraza i brige, u kontekstu djela postaje simbol i tihi podsjetnik na ono što je toj djeci uskraćeno. Nadalje, simbolika se može iščitati i u odabranoj ružičastoj boji niti koja predstavlja nježnost i oblik ženske skrbi.
Autorica ručnim vezom i tekstilom istodobno evocira osobnu i obiteljsku povijest i analitički problematizira prijenos sjećanja kroz materijalne prakse, nastojeći simbolički, reparativno, nadomjestiti uskraćenu obiteljsku ljubav, brigu i osjećaj pripadanja te jedan zaboravljeni prostor, kroz osobnu i kolektivnu povijest, ponovno upisati u sadašnjost.























































































